NASLOVNICA, PROPOVIJEDI

Vjeru od formalne pretvorimo u živi odnos s Bogom

Vjera nije samo ispovijedanje vlastitog identiteta i formalne pripadnosti jednoj zajednici, već je vjera živo prianjanje uz Isusa u svakoj, pa i najtežoj situaciji.

U ovom događaju u kojemu Petar ima ‘glavnu ulogu’ kao malovjerni tragičar, a mogao je postati heroj zapamćen za povijest, iščitavamo svu dinamiku čina vjere i što bi trebala biti prava vjera za one koji pristupaju Isusu. Naime, kad je Petar vidio da Isus dolazi k njemu hodeći po vodi, htio je i sam okušati to jedinstveno iskustvo za koje je znao da ne može poći za rukom nijednome smrtniku. Zato se ponudio Isusu da dođe po vodi do njega, umjesto da pričeka da Isus dođe do lađe koja se mučila u valovima. Isus mu je ispunio tu želju i pozvao ga da krene hoditi po vodi, što je Petru u prvi mah i pošlo za rukom. No nakon početnog uspjeha nastupa strah i nesigurnost, te Petar počinje tonuti zapomažući: Gospodine, spasi me! Znamo kako mu je Gospodin pružio ruku, ali nije propustio prekoriti ga za malovjernost: Malovjerni, zašto si posumnjao

 

GOD'S POWER TO RESCUE YOU | God's Promises Are Real

Petar je htio isprobati nešto novo, okusiti novo pustolovno iskustvo, no nije ni mislio u prvi mah da će mu to biti test vjere u Isusa. No svojom sumnjom i necjelovitom vjerom u Isusa Petar postaje slika onoga što i mi obični vjernici svakodnevno počinimo. Kad je u pitanju naša vjera, i mi se, naime, prema Isusu odnosimo necjelovito, to jest pokazujemo dobre i loše strane svoga stava. Doista, svi mi imamo svojih uspona i padova, svojih svijetlih i tamnih strana, svojih dobrih i loših trenutaka, te počesto naš stav vjere prema Isusu ovisi i o osobnom raspoloženju, to jest mnogim detaljima kojima je određeno naše biće. Jasnoću našega stava može uvjetovati bolest i umor, neraspoloženje i opterećenje. Naravno da time nije dovedena u pitanje naša spremnost da vjerujemo onom intelektualnom sigurnošću, ali može biti ugrožena svježina stava prema Isusu. Nešto takvo naziremo u Petru. Zbog toga se njemu dogodio potop. Ne zato što nije znao tko je Isus na razini znanja, već što to nije tako čvrsto držao u svijesti u svakom trenutku u kojem je odlučio hoditi po vodi. Jer u trenutku kad je počeo tonuti u njegovu biću nije bila samo vjera u Isusa, već se miješala sa strahom, nesigurnošću i drugim osjećajima koji su činili da intenzitet Isusove prisutnosti u njegovoj svijesti ne bude onaj koji je Isus želio za svakoga od nas, već da se znatno smanji. 

Foto: Shutterstock

A primjenjujući ovaj događaj s Petrom, možemo pronaći poveznici i s vlastitim životom vjere. Počesto poput Petra sebe smatramo vjernicima, ali u smislu one uhodane, šablonske vjere po kojoj sebe ispovijedamo vjernicima. I to i jesmo. Ali vjera nije samo ispovijedanje vlastitog identiteta i formalne pripadnosti jednoj zajednici, već je vjera živo prianjanje uz Isusa u svakoj, pa i najtežoj situaciji. Vjera je živi i čvrsti odnos s osobom Isusa Krista koji nam daje unutarnju snagu, mir, smisao i ljepotu življenja u svakom trenutku, pa i u trenutku kušnje i muke, patnje i križa. Istinska vjera je onaj trenutak kada osjećamo u srcu snažnu Isusovu prisutnost od koje ništa nije jače i zahvaljujući kojoj ništa nas ne može ustrašiti ni pokolebati na našem životnom putu. Na žalost, mnogi od nas imamo vjeru na razini formalne pripadnosti, ali ne uvijek na razini živoga odnosa koji nas nosi i održava na površini mora života da ne potonemo u prijetećem valovlju. 

Zato ne treba bježati od činjenice da i onda kad znamo da smo vjernici, postoje trenutci kada kao da tonemo. To su trenutci mlakosti, umora, bezvoljnosti. I ne možemo reći da nismo vjernici, ali daleko je to od onog oduševljenog života i intenzivne pripadnosti Gospodinu. Ali u tim iskušenjima ljudske slabosti trebamo se još više vezati uz Gospodina i moliti njegovu snagu, kao što je učinio Petar vapeći: Gospodine, spasi me. Zavapiti je Gospodinu da nas spasi od nas samih, od našega mrtvila, od naše bezvoljnosti i mlakosti koja čini da se osjećamo kao potopljenici, kao da tonemo, kao da ne osjećamo zadovoljstva i žara življenja. Pružimo stoga svoje ruke za Gospodinom i tražimo da nas čvrsto drži, jer samo sebi nismo nikakvo jamstvo da se možemo nositi s izazovima života kojih je ne mali broj. Uklanjajmo iz života molovjernost i sumnjičavost, a stvarajmo čvrst odnos žive vjere s Gospodinom, jer nas samo taj živi odnos oslobađa strahova i daje snagu u životu. A čvrst odnos stvaramo i razvijamo klanjajući se Gospodinu, kako učiniše apostoli na lađi, nakon ovog događaja. Klanjajmo mu se i održavajmo s njime prisan odnos čvrstoga zajedništva, te tako osigurajmo sebi dolazak na drugu obalu života, u njegovo vječno kraljevstvo, gdje ćemo ga hvaliti i slaviti u vijeke vjekova. Amen. 

 

Objavljeno: 9. kolovoza 2020.
hvala Bitno.net

PIŠITE SVOJE MOLITVE I KOMENTARE

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: