MOLITVE, NASLOVNICA

Uzori vjere – sveta Gemma Galgani

Nitko se ne rađa svet. Svetost je dar Božji dostupan svakome tko ljubi Boga „iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!“ (Mk 12, 30) Bog rado i radosno daje dar svetosti svima, bez iznimke: Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju. Ta pisano je: Budite sveti jer sam ja svet.’ (1 Pt 1, 15-16)

Djetinjstvo

U mjestašcu Borgo Nuovo di Camigliano u Toskani, u Italiji, u blizini grada Luccae, godine 1878., u obitelji mjesnog ljekarnika Enrica Galganija rodila se kći. Djevojčica je izrastala u zdravu i lijepu djevojku koju si svi u obitelji jako voljeli. Bolest pluća bila je česta u toj brojnoj obitelji. Majka je bolovala od tuberkuloze i osjećala da joj se bliži kraj. Stoga se trudila svoju djevojčicu odgajati vrlo strogo, pripremajući je na svu težinu života. Gospođa Galgani, i sama duboko religiozna, primijetila je da joj voljeno dijete ima osobitu sklonost prema duhovnom životu te se trudila u njoj razviti ljubav prema molitvi i težnju prema onomu što je Bogu milo. Vidjevši da bolest brzo napreduje, majka se pobrinula da Gemma primi prvu pričest, a potom i sv. potvrdu govoreći da „ništa bolje ne mogu učiniti pred smrt, doli ostaviti kćer pod zaštitom Duha Svetoga.“

Gemma je doista čitavim srcem tražila Gospodina Isusa, čeznula za njim. San joj je bio čim prije primiti prvu pričest: „Dajte mi Isusa i vidjet ćete da ću biti razumnija, neću griješiti, neću biti ovakva kakva jesam. Ta me želja izjeda, ne mogu više izdržati“ – sjećala se kasnije u svojoj autobiografiji. Na koncu je biskup dopustio da joj se sakrament euharistije podijeli ranije nego što je tada bio običaj. Gemma je na dan prve pričesti imala jedva sedam godina.

Došao je toliko žuđeni dan, dan „beskrajne sreće“: „Ne znam izraziti – povjerila je kasnije duhovniku – što se dogodilo u tom trenutku između Isusa i mene. Isus je potpuno zavladao mojim nedostojnim srcem. U tom sam trenutku razumjela koliko je nebeska radost uzvišenija od zemaljske. (…) Na dan prve pričesti moje se srce zapalilo najvećom ljubavlju prema Isusu. Kako sam bila radosna jer sam, imajući njega u svome srcu, mogla zavapiti: ‘O Bože, Srce tvoje je moje! Tvoja radost može biti i moja.’ Što mi je nedostajalo za potpunu sreću? Ništa.“ Tada je prvi put osjetila Božji poziv da prinese žrtvu – ono što joj je najdraže. Taj je događaj kasnije opisala ovako: „Pratila sam koliko sam najbolje mogla sv. misu i molila za mamu, kada sam u srcu čula glas:
– Želiš li mi dati mamu?
– Da – odgovorila sam – ali pod uvjetom da i ja pođem s njom.

– Ne – rekao je Glas – daj mi svoju mamu, odvest ću je u nebo, a ti moraš ostati s ocem.

Nije mi preostalo drugo nego reći – Da!

Gemmin otac, u strahu da se dijete, koje toliko boravi uz krevet bolesne majke, ne zarazi od nje, poslao je kći k teti koja je stanovala na selu. Gemma više nikada nije vidjela svoju majku, niti je u trenutku njene smrti bila uz nju.

Prazninu nakon gubitka majke pokušali su joj ispuniti njeni učitelji i obitelj. Gospodin Isus obdario je svoju odabranicu, koja mu je kao žrtvu prinijela vlastitu ljubljenu majku, posebnom zaštitom. Prepustio ju je brizi neizmjerno dobrih, pobožnih i mudrih odgajatelja, uglavnom redovnica. One su ubrzo shvatile da u svojoj učenici imaju dijete obdareno milošću pobožnosti više nego što je uobičajeno. 

„Ne“ grijehu

Gemma je otkrila neizmjernu vrijednost euharistije koja ju je sjedinjavala sa živim Bogom. Njena želja za čestom pričešću ipak je naišla na nerazumijevanje ukućana koji su njenu pobožnost smatrali pretjeranom. Nisu shvaćali potrebu njenoga srca. „Od majčine smrti, nije bilo dana u kojem nisam nešto podnijela za Isusa“ – sjećala se. Potreba prinositi žrtvu iz ljubavi prema Ljubljenomu postajala je Gemmi sve jasnija. Ubrzo joj se ugnojila noga; trebalo je čistiti rane, a to je bilo izuzetno bolno. Zaprijetila je i amputacija koja je ipak sretno izbjegnuta. „Isus je sve više ispunjavao moju bijednu dušu, govorio mi je puno stvari i sve me češće darivao svojom utjehom.“

Djevojka živa, impulzivna, osjećajna, snažne volje – bila je jako osjetljiva i na najmanji grijeh. Nije željela povrijediti Isusa pa ni u najmanjoj sitnici. U ispovjedaonici je priznavala i ono što bi se drugima možda činilo blagim prijestupom. U dnevniku koji je pisala na zahtjev svog ispovjednika puno je takvih primjera o ispitu savjesti. Kada ispovjednik ne bi znao s kim ima posla mogao bi zaključiti da je Gemma jogunasta, neposlušna i samovoljna penitentica. Osjetljivost Gemmine savjesti tjerala ju je na stalan i ustrajan rad na sebi da bi Bog iz njenoga srca mogao iskorijeniti čak i najmanje nesavršenosti. Prije svega trudila se vježbati poniznost i unutarnju sabranost, otvarajući se prema Božjem djelovanju.

Jobovim stazama

Za poštovanu i pobožnu obitelj Galgani, koja se rado skrbila o siromasima, došla su teška vremena. Gemma, stara 16 godina, bila je prisiljena napustiti školu koju su vodile redovnice kako bi preuzela brigu za kuću i obitelj. „Njen otac, lakovjeran i vrlo naivan, našao se u teškoj materijalnoj situaciji. Uz to ga je i zdravlje počelo izdavati. Kada je umro od raka, 1897., nekoliko godina nakon smrti supruge i dvoje djece, obiteljsko imovno stanje bilo je već na rubu, a vjerovnici i ovrhovoditelji uzeli su sve što je od imetka preostalo. Nakon njegove smrti rodbina je uzela djecu k sebi.“

O Gemmi, koja je već bila slaboga zdravlja, pobrinula se vrlo imućna rođakinja koja joj je mogla osigurati dobar život. U njenoj kući Gemma ipak nije dugo ostala. Djevojčina iznimna ljepota i dražest privukli su pozornost bogatog mladića iz prijateljskog društva njenih skrbnika i on je zatražio njenu ruku. Njeni skrbnici su podržavali njegove namjere, gledajući u tom braku i perspektivu za čitavu obitelj Galgani. Gemma je ipak kategorički odbila: „Bog mi je dovoljan. Njega jedino želim. Ne govorite mi ni o čemu drugom… Znaš, o Isuse, da osim tebe ne volim nikoga. Da me i raskomadaju, a ti da mi ostaneš, bila bih sretna.“

Djevojka je zamolila skrbnike da joj dopuste vratiti se kući u Luccu. Vratila se u zapuštenu kuću, a zdravstveno stanje joj se znatno pogoršalo. Bolest se vukla mjesecima. Siromašnoj obitelji u njegovanju bolesnice pomagali su prijatelji i poznanici, a sudjelovali su i u plaćanju troškova liječenja.

Situacija je naizgled bila potpuno beznadna. No, tada je Gemma nenadano ozdravila. Dok ju je ozdravljao, Gospodin Isus joj je u srcu rekao da je uzima za svoju kćer, a da joj za majku daje svoju – Mariju. Nagovijestio joj je još i veće milosti koje će Gemma primati u vremenu dugotrajnog oporavka. Isus joj je dao milost spoznati da je neizmjerno voli i da čeka njen odgovor: „Kćeri – govorio je – potpuno ti se predajem. Hoćeš li ti biti sva moja?“

Obitelj Giannini zainteresirala se za Gemmu i primila ju je k sebi kao svoje dijete. Bila je u svemu ravnopravna drugoj djeci. Gospođa Giannini, sama duboko religiozna, jako je dobro razumjela duhovne potrebe svoje usvojene kćeri. Primijetila je da Gemma jako dobro utječe na ozračje u kući: u njenoj prisutnosti nije bilo svađa ni nerazumijevanja. Gemma je željela uzvratiti svojoj novoj obitelji uzdarjem – radeći, ali oni su cijenili već samu njenu prisutnosti i pridavali joj posebnu važnost, doživljavajući je na osobit način: „Odmaram se u Gemminoj prisutnosti“ – govorila je gđa Giannini. „Sam pogled na nju za mene je odmor, ne osjećam uz nju umora i zaboravljam na svakodnevne poteškoće. (…) Reći ću o našoj Gemmi samo toliko da je iz dana u dan sve dražesnija. Kada je gledam, čini mi se da vidim u njoj biće koje nije s ovoga svijeta. Koja je to sreća biti s takvim anđelom. Anđeo u ljudskom tijelu – eto, to je ona!“

Sve bliža Isusu

Koliko je Gemmina želja sjediniti se s Ljubljenim i trpjeti zajedno s njim rasla, rasla je i učestalost njenih viđenja i mističnih doživljaja. Nedostajala joj je, po njenom mišljenju, mogućnost potpunog predanja koje se moglo ostvariti jedino u redovničkom životu. A tu se susrela s poteškoćama koje se nisu dale otkloniti. Duhovne vježbe kod sestara salezijanki doživjela je kao da je bila u raju, ali kao kandidatica za redovničku zajednicu imala je vrlo tešku zapreku: loše zdravlje.

Tek je s vremenom shvatila da joj Gospodin Isus želi dati do znanja da bit poziva ne predstavljaju samostanski zidovi već ljubav prema njemu i žrtva iz ljubavi koji se mogu ostvariti i u uvjetima laičkog života. Ostala je dakle u obitelji Giannini, posvećujući se kućanskim poslovima, gostima, siromasima i ostalim potrebitima koji su posjećivali taj dom. Ovim potonjima Gemma je pomagala čitavim svojim srcem. Pomagala im je i materijalno, sredstvima koja bi dobila od svoje udomiteljske obitelji.

Posebni doživljaji

„Pripravi se, kćeri“ – rekao joj je Gospodin Isus – „na moju zapovijed sotona će te izazvati u boj i tako staviti ruku na djela koja ću vršiti u tebi.“ Poteškoće u molitvi, napasti neposlušnosti ispovjedniku, sumnja u Božju ljubav i fizičke muke često su je spopadale. Ove posljednje su narasle do te mjere da Gemma nije mogla mirno prespavati niti jednu noć. Na Gemminim stvarima, koje su ostale kao uspomena na nju, možemo i danas vidjeti tragove djelovanja sotone, npr. oštećene stranice njene bilježnice u kojoj je pisala svoju autobiografiju prema duhovnikovu nalogu.

Mržnja zloga duha rasla je usporedo s Gemminim sve većim sjedinjenjem s raspetim Isusom. Njena želja sudjelovati u njegovoj muci i tjelesnim patnjama, ali i u tuzi i boli koju su uzrokovali ljudski grijesi, učinjeno zlo, odbacivanje Boga, jačali su njenu ljubav, gorljivost, težnju za svetosti i želju prinositi zadovoljštinu. „Svaki četvrtak obavljam Svetu uru, ali mi se često dogodilo da se sat produljio na dva jer bih boravila s Isusom i doista uvijek s njim, dijelila žalost koju je trpio u Maslinskom vrtu na pogled mojih brojnih grijeha i grijeha cijeloga svijeta: to je takva žalost da se može usporediti samo sa smrtnom agonijom.“

Dana 8. lipnja 1899., Gemma je vidjela Majku Božju koja joj je rekla: „Isus, moj Sin, jako te ljubi i želi ti udijeliti određenu milost: misliš li da si spremna?“ – „U svojoj bijedi nisam znala što bih odgovorila“ – sjeća se u svojoj autobiografiji Gemma. „(Marija) je još dodala: ‘Ja ću biti tvoja Majka. Hoćeš li biti moja prava kći?’ Raširila je plašt i zaogrnula me njime. U tom se trenutku pojavio Isus. Sve njegove rane bile su otvorene, ali krv iz njih još nije tekla. Iz njih je isijavalo nešto poput zraka koje su doticale moje dlanove, noge i srce. Osjećala sam kao da umirem, kao da sam pala na zemlju, ali me Mama držala neprestano zaogrnutu plaštem. Morala sam ostati u tom položaju nekoliko sati. Zatim me Mama poljubila u čelo i sve je nestalo. Ja sam se našla na podu, klečala sam i osjećala snažnu bol u rukama, nogama i u srcu. Podigla sam se kako bih legla u krevet i primijetila da iz bolnih mjesta teče krv. Zavila sam ih najbolje što sam znala, a potom, uz pomoć svoga Anđela, legla u krevet. Ta bol, te muke, umjesto nezadovoljstva donosile su mi potpuni mir. Ujutro sam s naporom pošla na pričest. Na ruke sam stavila rukavice kako bih sakrila rane. Jedva sam mogla ustati. Svaki tren mi se činilo da ću umrijeti. Bol je trajala sve do tri sata popodne u petak, na svetkovinu Presvetog Srca Isusova.“ 

Sjedinjenje s mukom Isusovom

Za vrijeme jednog viđenja Gospodin Isus je rekao Gemmi: „Trebam neizmjernu zadovoljštinu za grijehe i svetogrđa kojima me ponižavaju sluge oltara. Kada ne bi bilo anđela koji okružuju moj hram, mnoge od njih uništio bih na licu mjesta.“ Gemma je osjetila da je Isus poziva na vršenje te zadovoljštine. Rekla je: „Kako to, Isuse, hoću li pristati? Evo odmah, o Isuse, spusti na me svoj gnjev i proslavi se u svom bijednom stvorenju.“

Pristanak na pružanje zadovoljštine bio je za Gemmu konačan udarac: pojavila se teška bolest – sudeći prema svjedočanstvima – uznapredovao stadij tuberkuloze. „Idem k Isusu“ – rekla je radosno svom ispovjedniku, a kada ju je ovaj zapitao za pokoru za grijehe ona je rekla: „Isus je već mislio na to. Dat će mi toliko patnje u ovom vremenu koje mi je preostalo da bi me posvetio po zaslugama svoje muke i primio to kao potpunu zadovoljštinu te me poveo sa sobom u nebo.“

Čitava obitelj Gannini i ostali Gemmini poznanici s velikom su tugom gledali na odlazak nekoga tko je zračio Bogom. Na Gemmino lice, iscrpljeno bolešću i patnjom, u trenutcima intenzivne molitve vraćala bi se ljepota. U posljednjim trenutcima njenoga života sotona se nije prestajao boriti za njenu dušu, podmećući joj napasti nestrpljenja i sumnje u Božju ljubav. I dok je umirala Gemma je neprestano ponavljala: „Živio Isus! Tvoja sam, o Isuse! Samo Isus!“

Gemma Galgani umrla je na Veliku subotu, 11. travnja 1903. godine, proživjevši zajedno s Isusom sve trenutke njegove muke Velikoga petka. Imala je 25 godina.

Sahranjena je u Lucci, obučena u habit redovnica pasionistkinja čija joj je karizma bila najbliža. Ubrzo su se očitovale milosti i dogodila brojna čudesa isprošena po njezinu zagovoru. Godine 1933., papa Pio XI. proglasio ju je blaženom, a  sedam godina kasnije kanonizirao ju je Pio XII. „Najljepša svetica među zaručnicama uzdignutim na oltar“ – tako su je nazvali studenti rimskog Sveučilišta Terasianum.

Grijeh i oholost siju ogromnu pustoš u ljudskim srcima, a muka i patnja su posljedica. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. (1 Iv 4, 10) Sveta Gemma, odgovarajući na Isusovu ljubav, nije samo izbjegavala svaki grijeh, nego je željela i trpjeti zajedno s Kristom za otkupljenje grješnika. Neka nam njen primjer pomogne svladati vlastiti egoizam i krenuti za Isusom, odbacujući svaki grijeh i pomažući drugima. Neka to bude vjera ljubavlju djelotvorna. (Gal 5, 6)

Teresa Tyskiewcz
Miłujcie się, 4/2014, 13-16

PIŠITE SVOJE MOLITVE I KOMENTARE

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: