Veličanstvo uze poniznost, snaga slabost, vječnost smrtnost. Da bi bio dokinut dug našega stanja, nepovrediva je narav sjedinjena naravi koja podliježe patnji. Tako će moći — to je doličan lijek za nas — jedan i isti posrednik između Boga i ljudi, čovjek Isus Krist, i umrijeti poradi jednoga, a radi drugoga neće moći umrijeti.
Pravi se dakle Bog rodio u cjelovitoj i potpunoj naravi pravoga čovjeka. Cjelovit je u svojem, potpun u našem. Našim nazivamo ono što je Stvoritelj od početka u nama sazdao i što je uzeo da bi popravio. Od onog što je zavodnik unio i zavedeni čovjek prihvatio ni traga nije bilo na Spasitelju. Ne znači da je bio dionik naših prijestupa ako je uzeo udio u ljudskim slabostima.
Uzeo je lik sluge, ali ne gnusobu grijeha. Ljudsko je povećao ne umanjujući božansko, jer ono sniženje kojim se nevidljivi učinio vidljivim i kojim je Stvoritelj i Gospodar svemira htio biti jedan od smrtnika, bilo je naklonjenost smilovanja, a nipošto umanjenje vlasti. Prema tome onaj isti koji je, ostajući u Božjem liku, načinio čovjeka, taj je postao čovjekom u liku sluge. Ulazi dakle u ove najniže dijelove svijeta Sin Božji koji doduše silazi s nebeskog sjedišta, ali ne napušta očinsku slavu. Rođen je novim redom i novim rođenjem. Novim redom jer nevidljivi u svome postade vidljiv u našem; neobuhvatljivi htjede biti obuhvaćen; koji je prije vremena, u vremenu započe biti; Gospodar je svemira zasjenjujući neizmjernost svoga veličanstva uzeo na se lik sluge; netrpni Bog udostojao se biti čovjek koji može trpjeti i besmrtni se je podložio zakonima smrti.
Onaj naime koji je pravi Bog, on je i pravi čovjek, i u tom jedinstvu nema laži, jer su ujedinjene i nizina čovjeka i visina božanstva.
Kao što se naime Bog smilovanjem ne mijenja, tako ni dostojanstvo ne poništava čovjeka. Čini naime jedan i drugi lik, s uzajamnim zajedništvom, što mu je vlastito: Riječ dakako obavlja što njoj pripada, a tijelo izvodi što je tijelu vlastito.
Jedno od to dvoje blista čudesima, a drugo podliježe nepravdama. I tako kao što Riječ ne odstupa od jednakosti s očinskom slavom, isto tako tijelo nije ostavilo narav našega roda.
Jedan i isti je — to treba često isticati — uistinu Božji Sin i uistinu Sin Čovječji. Bog time što u početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Bog bijaše Riječ, a čov jek po onome Riječ je postala tijelo, i stanovala u nama.
Iz Pisama svetoga Leona Velikog, pape
PIŠITE SVOJE MOLITVE I KOMENTARE