A sad ostaje vjera, ufanje, ljubav, ovo troje, ali je najveća među njima ljubav.

NASLOVNICA

Otajstvo našeg izmirenja

Veličanstvo uze poniznost, snaga slabost, vječnost smrtnost. Da bi bio dokinut dug našega stanja, nepovrediva je narav sjedinjena naravi koja podliježe patnji. Tako će moći — to je doličan lijek za nas — jedan i isti posrednik između Boga i ljudi, čovjek Isus Krist, i umrijeti poradi jednoga, a radi drugoga neće moći umrijeti.

Pravi se dakle Bog rodio u cjelovitoj i potpunoj naravi pravoga čovjeka. Cjelovit je u svojem, potpun u našem. Našim nazivamo ono što je Stvoritelj od početka u nama sazdao i što je uzeo da bi popravio. Od onog što je zavodnik unio i zavedeni čovjek prihvatio ni traga nije bilo na Spasitelju. Ne znači da je bio dionik naših prijestupa ako je uzeo udio u ljudskim slabostima.

Uzeo je lik sluge, ali ne gnusobu grijeha. Ljudsko je povećao ne umanjujući božansko, jer ono sniženje kojim se nevidljivi učinio vidljivim i kojim je Stvoritelj i Gospodar svemira htio biti jedan od smrtnika, bilo je naklonjenost smilovanja, a nipošto umanjenje vlasti. Prema tome onaj isti koji je, ostajući u Božjem liku, načinio čovjeka, taj je postao čovjekom u liku sluge. Ulazi dakle u ove najniže dijelove svijeta Sin Božji koji doduše silazi s nebeskog sjedišta, ali ne napušta očinsku slavu. Rođen je novim redom i novim rođenjem. Novim redom jer nevidljivi u svome postade vidljiv u našem; neobuhvatljivi htjede biti obuhvaćen; koji je prije vremena, u vremenu započe biti; Gospodar je svemira zasjenjujući neizmjernost svoga veličanstva uzeo na se lik sluge; netrpni Bog udostojao se biti čovjek koji može trpjeti i besmrtni se je podložio zakonima smrti.
Onaj naime koji je pravi Bog, on je i pravi čovjek, i u tom jedinstvu nema laži, jer su ujedinjene i nizina čovjeka i visina božanstva.

Kao što se naime Bog smilovanjem ne mijenja, tako ni dostojanstvo ne poništava čovjeka. Čini naime jedan i drugi lik, s uzajamnim zajedništvom, što mu je vlastito: Riječ dakako obavlja što njoj pripada, a tijelo izvodi što je tijelu vlastito.
Jedno od to dvoje blista čudesima, a drugo podliježe nepravdama. I tako kao što Riječ ne odstupa od jednakosti s očinskom slavom, isto tako tijelo nije ostavilo narav našega roda.

Jedan i isti je — to treba često isticati — uistinu Božji Sin i uistinu Sin Čovječji. Bog time što u početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Bog bijaše Riječ, a čov jek po onome Riječ je postala tijelo, i stanovala u nama.

Iz Pisama svetoga Leona Velikog, pape

PIŠITE SVOJE MOLITVE I KOMENTARE

%d blogeri kao ovaj: