Sveti Josipe, brini!

Teško i mračno nebo nas tereti,
zar je vječna noć, neće li nam svjetlo više sjati?

Je li se Otac odzgor okrenuo od nas?
Poput more nevolja srce stisnu,
nema li Spasitelja u daljini, koji pomoć poznaje?

Gle, zraka pobjednički probija oblake,
prijateljski sjajna zvjezdica spušta pogled,
poput oka očinskog dobrostivo i blago.
Tad uzeh sve što nas straši,
digoh visoko i polegoh u vjerne ruke:
preuzmi sve to –

sveti Josipe, brini!

Snažne oluje tutnje kroz zemlje,
Hrasti, što korijene u srce zemlje spustiše,
a krune ponosno k nebu uzdigoše,
sad leže iščupani i slomljeni-
posvud’ grozota pustoši.

Ne trese li oluja i vjere čvrstoću?
Lome li se njezini sveti stupovi?
Ruka naša slaba je – tko će ih podržati?

Skrušeno k tebi uzdižemo ruke:
tebi jednakom Abrahamu, ocu vjere,
jakom u dječjoj jednostavnosti, čudotvornom
po poslušnosti i čistoći:
štite novog saveza svetoga hrama,
budi nam sklonište-

sveti Josipe, brini!

Kad u nepoznato lutati moramo
i od kuće do kuće sklonište tražimo,
tad viči pred nama, poput vjernog vođe,
ti, najčišće Djevice suputniče,
ti, djeteta Božjeg brižni oče.

Betlehem i Nazaret, i Egipat sam,
bit će nam domovi kad uz nas ostaneš.
Gdje si ti, tamo je i Nebesa blagoslov.
Poput djece pratimo korak tvoj,
puni pouzdanja držimo tvoju ruku:
ti nam budi dom:

sveti Josipe, brini!

Sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein)