Isus trpi, a ocu Piju govori i zašto

‘Kojom nezahvalnošću ljudi naplaćuju moju ljubav. Ja bih bio manje vrijeđan od njih da sam ih manje ljubio. Moj Otac to više ne želi podnositi. Ja… želim prestati ljubiti ali moje je Srce stvoreno za ljubav. Plašljivi i slabi ljudi uopće se ne prisiljavaju pobijediti sebe u kušnjama, štoviše oni uživaju u svojoj zloći.

Kad ljubljene duše budu izložene nekoj kušnji ne slijede me; slabe su, zbune se i prepuste se očaju, one jake opet postepeno zaspu. Ostave me samog u noći, samog preko dana u crkvama. Više se ne brinu za Oltarski Sakrament.

Ne govori se više o tom sakramentu ljubavi. I također, ti koji govore o njemu, govore s hladnoćom i ravnodušnošću. Zaboravlja se moje srce. Nitko više ne brine za moju ljubav. U svako doba sam ožalošćen. Moja kuća postala je za mnoge neko kazalište za razgovor.

Čak i moje sluge na koje sam uvijek rado gledao, koje sam ljubio kao zjenicu oka svog. Oni bi pak morali razveseliti moje gorčinama prepuno Srce. Od njih moram prihvatiti znak nezahvalnosti i neshvaćanja.

Ja vidim moj sine.. (ovdje je zanijemio, jecaji mu stegnuše grlo, plakaše)… što me licemjernim pretvaranjem izdaju razbojničkim pričestima tako da nogama gaze prosvjetljenja i ojačanja što im ga trajno dajem…’, govori Isus Krist u izvanrednom ukazanju redovniku ocu Piju koji je tu poruku u pismu 12. ožujka 1913. prenio svom prijatelju ocu Augustinu kao Isusov krik boli nad Crkvom koja sve više gubi vjeru u stvarnu Prisutnost Isusa. 

dnevno hr