Majka Terezija: Ako želite da svijet ozdravi, uspostavite vječno klanjanje Presvetom Sakramentu u svim svojim župama. Ovo svjedočanstvo tome je dokaz
Sveti Ivan Pavao II je o Euharistiji napisao: „Ovo je blago Crkve, srce svijeta, zalog cilja prema kojemu svaki čovjek, čak i nesvjesno, teži“. Papa je učio da ne samo njegovo slavljenje kroz misu, nego i klanjanje izvan mise donosi čudesa s izvora milosti. Tijekom euharistije doista je prisutan središnji događaj spasenja – smrt i uskrsnuće Gospodina Isusa te se vrši djelo otkupljenja. Bog Biblije uvijek je bio sa svojim narodom. U prvom dijelu povijesti kroz kovčeg zavjeta, nakon čega Bog silazi u tijelo i opet je s čovjekom, a nakon uskrsnuća Gospodin nam se ostavio u obliku Kruha. To je Bog koji ne želi ostati zatvoren u tabernakulu, želi zajedništvo s čovjekom.
Euharistijsko klanjanje odgovor je na ovu veliku Božju želju. Mogućnost klanjanja Presvetom Sakramentu jedinstvena nam je privilegija i izvor nadnaravnih milosti.
Image by James Chan from Pixabay
Krist je prisutan i liječi
Stvarna Kristova prisutnost u Presvetom Sakramentu veliko je otajstvo koje nadilazi ljudski razum i osjetila. Da bismo prepoznali Isusa u Hostiji, dovoljna je vjera – ona je ključ koji otvara ljudsko srce za susret s Bogom i prepuštanje Njegovom preobražavajućem djelovanju. Ima, međutim, izvanrednih slučajeva kada Gospodin Isus dotakne srce i dušu nevjernika, ozdravi ih darom svoje beskrajne ljubavi.
To je bila milost koja je upoznala Martu. Evo kako se ona prisjeća tog trenutka: “Počinje klanjanje. Što je to zapravo? Nikada prije nisam sudjelovala u tome. Gledajući u bijelu Hostiju, ja – ateist koji se bori – iznenada doživljavam val vrućine koji probija moje tijelo. Tresem se. Osjećam živu vatru u srcu. Ljubav… Je li ovo ljubav…? Suze mi teku niz lice u potocima. Ja sam u intimnoj vezi sa Stvoriteljem, kao da u hramu nema nikoga drugog. Samo on i ja. On gnječi svoju prisutnost u moju dušu, poput oceana nježnosti prema suhoj, ispucaloj zemlji. Molim, jer želim da ovo iskustvo traje zauvijek. Stvarnije je i dirljivije od svega što sam do sada doživjela.”
Otac Nicolas Buttet, utemeljitelj zajednice Eucharistein u Francuskoj, promicatelj klanjanja Presvetom Sakramentu, svjedoči o veličini Božjeg milosrđa prema potrebitima.
Otac Nicolas opisao je priču o djevojci koja se drogirala od 12. godine, imala pet pokušaja samoubojstva i doživjela ekstremno nasilje. Njezin dečko bio je diler droge i ubijen je na ulici. Dok je bila u psihijatrijskoj bolnici, teško je pretukla medicinsku sestru koja joj je trebala dati injekciju sedativa. Nakon ovog incidenta, “nisu znali što bi s njom”, priča fra Nikola, “onda su je doveli k nama”. Jednog dana je izgubila razum, bilo je strašno. A onda mi je rekla: “Odlazim odavde.” Otac Nicolas, riskirajući da bude pretučen, nagovorio je djevojku na razgovor, što je završilo pomirenjem.
“Hoćeš li mi dopustiti da ostanem ovdje?”. Odgovorio sam: ‘Naravno, ali pod jednim uvjetom. Kad gubiš razum, idi u kapelicu. A ona: “Ne. Ne vjerujem ni u tog tvog Isusa ni u onog bijelog tamo! Ne vjerujem!’. Rekao sam: “Postoji samo jedna osoba koja te trpi ovdje. To je Isus. I kapela je zvučno izolirana. Kad želiš poludjeti, idi k Isusu i to učini pred Njim. Prije svega, zato što ćete samo on slušati i samo On može stajati uz tebe.’ I uspjela je otići.
Jednog dana, kada je izašla iz kapelice, rekla je: “Nikola, oh, oh!”. “Što?”. “Srce!”. Kažem: ‘Ulazi u auto, odmah idemo u bolnicu!’ Mislio sam da joj je nakon uzimanja neke supstance srce samo… A ona je rekla: “Ne, nije to. To je Isusova ljubav “. “Znaš, rekla sam Isusu: ‘Imaš jedan sat da mi kažeš jesi li tamo ili ne. Ako jesi, dat ćeš mi znak, ali ako ne bude odgovora, oduzet ću si život… Ne mogu više podnijeti takav život. ‘
Kad je istekao sat, ustala je i rekla: ‘Ništa mi nisi rekao. Možda se vidimo s druge strane, ako postojiš.’ ‘Nikola, ne znam što se dogodilo, osjetila sam kako mi srce gori, pala sam Mu pred noge. Bila sam blizu Isusa! Blizu monstrance, na uglu oltara. Nisam mogla skinuti pogled s njega. Govorila sam: ‘Neću te ostaviti! Neću ostaviti tvoje noge! Rekao je da me voli.’
Ta djevojka je uvijek bila na drogama, a nakon izlaska iz kapelice prvo je položila maturu zatim magistrirala političke znanosti, i potpuno se oporavila od svih bolesti i navezanosti. Postala je vjerna.
Otac Nicolas također dijeli još jednu izvanrednu priču o ozdravljenju tijekom klanjanja Presvetom Sakramentu: „Usvojili smo djevojku koja se bavila sado-mazo prostitucijom, deset godina prostitucije, nasilja i užasa. Svaki dan je provodila sate u euharistijskom klanjanju. Uspjela je izači iz tog pakla, sada također studira radi i vjeruje.
Jednog dana došla mi je i rekla: ‘Znaš, Nikola, čini mi se da je Isus u meni stvorio novo djevičanstvo. Mogu to čak i fizički osjetiti. Moje tijelo koje je stalno patilo, moja ženstvenost koja mi je zadavala stalnu bol… ne samo fizički… se potpuno oporavila’.
Kristov čisti pogled i, ujedno, pogled uperen u Krista, donijeli su pročišćenje njezinu srcu i tijelu. Vjerujem da u svijetu obilježenom erotikom i pornografijom, klanjanje postaje mjesto dubokog iscjeljivanja. Tijekom susreta s Isusom u Euharistiji dar vjere dobio je i André Frossard, novinar, književnik i filozof, koji je od 1962. godine bio glavni urednik časopisa Le Figaro, jednog od najpoznatijih europskih tjednika. Frossard je bio jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih pisaca i novinara u Europi tog vremena. U lipnju 1935. doživio je iznenadno obraćenje: “Bio sam ateist kad sam ušao kroz vrata kapele, a izašao sam kao katolik. Vidio sam ljude u svijetlu koje je bacalo nešto kao sunce. Nisam tada znao da je to Presveti Sakrament.
Nikada nisam doživio nikakve ljubavne brige, tjeskobe ili radoznalosti. Religija je bila stara himera, a kršćani vrsta koja je zaostala u povijesnoj evoluciji. I danas mogu vidjeti dvadesetogodišnjeg dječaka kakav sam tada bio. Nisam zaboravio njegovu omamljenost kada je iznenada iz dubine ove skromne kapelice pred njim izronio svijet, drugi svijet – s nepodnošljivim sjajem, s suludom kohezivnošću, čija je svjetlost otkrivala i istovremeno pokrivala prisutnost Božju, istog Boga koji zakleo bi se maloprije, da postoji samo u ljudskoj mašti.
Naglašavam: bilo je to objektivno iskustvo, gotovo iz područja fizike, a ja nemam ništa vrijednije prenijeti od ovoga: osim svijeta koji nas okružuje i čiji smo dio, otkriva se jedna druga stvarnost, beskrajno konkretnija nego ovaj u koji općenito vjerujemo. To je konačna stvarnost za koju više nema pitanja ”
emiliogb-1554578624463-cathopic
Kako obožavati Isusa u Presvetom Sakramentu?
Izvanredna obraćenja i ozdravljenja u izlaganju Presvetog Sakramenta dokazuju da je Krist stvarno prisutan i na djelu. Treba, međutim, naglasiti da Bog uvijek djeluje, čak i kada se naizgled „ništa ne događa“. Još je bolje kad za vrijeme klanjanja ništa ne osjetiš. Može biti opasno miješati emocionalna ili psihološka iskustva s duhovnim. Bez obzira na svoje emocije, trebamo zahvaliti Isusu za sve. Trebamo pobuđivati ljubav prema Kristu ne radi darova, nego prema njemu samome. Klanjanje je zapravo prebivanje srca u Srce Božje. Riječi nisu potrebne. One mogu pomoći, pogotovo kada je teško obratiti pažnju. Međutim, bit klanjanja je boravak u Božjoj prisutnosti, ispijanje izvora ljubavi u stavu poniznosti te izgradnja odnosa s Bogom. Probuditi u sebi djela vjere, nade i ljubavi, dajući svome Stvoritelju ono što mu pripada: počast, hvalu i zahvalu. Klanjanje je također sjedinjenje sa Sinom Božjim koji se prinosi Bogu Ocu. To je lijepo izraženo riječima čina prinošenja Isusu u Presvetom Sakramentu službenice Božje Katarine Mechtilde de Bar, redovnice benediktinke, osnivačice benediktinskog instituta trajnog klanjanja Presvetom Sakramentu:
„O moj vrijedni Isuse! U čast dara i žrtve u kojoj se prinosiš Ocu i u jedinstvu s njim, nudim Ti sebe, da zauvijek budem domaćin Tvoje najdraže volje i žrtve posvećene Tvojoj isključivoj slavi”
Velikani Crkve
Crkvena i zajednička dimenzija vrlo je važna u klanjanju. Klanjajući se Presvetom Sakramentu sjedinjujemo se s Crkvom pobjedničkom na nebu, okupljenom oko Jaganjca i koja pred njim pada na lice. Pustili smo da zrači milost koja liječi svo patljivo i grijehom ranjeno čovječanstvo, u čistilištu i na zemlji. Samoobožavanje je iskušenje. Tijekom klanjanja mijenja se stav osobe od početnog: „Bog je za mene“, do stava: „Ja sam za Boga“.
Velikani Crkve i sveci crpili su snagu iz klanjanja Presvetom Sakramentu ne samo da se bore protiv vlastitih slabosti, nego i da čine velika dobra i preobraze svijet.
Sveta Majka Terezija, njezina ustrajnost u herojskom služenju s ljubavlju i odanošću prema siromašnima i bolesnima izvučena je iz svakodnevnog sata klanjanja Presvetom Sakramentu. Isto je preporučila i svojim sestrama. Čak i kad su redovnice zaspale od iscrpljenosti zbog silnog obima dužnosti, znale su da je ovo vrijeme sveto, neophodno u njihovoj službi. Bog prisutan u Euharistiji omogućio im je da se poduzmu zadaće koje su bile ljudski neodržive.
Kad su sv. Majku Tereziju upitali, što učiniti da ozdravi svijet, rekla je: “Uspostavite vječno klanjanje Presvetom Sakramentu u svim svojim župama.” S Bogom nemoguće postaje moguće.
Također sv. Ivan Pavao II., neumorni hodočasnik koji je susreo bezbroj ljudi diljem svijeta, na kraju svog pontifikata ostavio je encikliku o Euharistiji, svojevrsnu oporuku i poruku za Crkvu i svijet.
U njemu možete pronaći Papinu osobnu ispovijed o klanjanju Presvetom Sakramentu:
“Lijepo je ostati s njim i, poput ljubljenog učenika, nasloniti glavu na njegove grudi (usp. Iv 13,25), osjećati se dirnut beskrajnom ljubavlju njegova Srca. Ako se kršćanstvo u naše vrijeme prije svega ističe svojim “umijećem molitve”, kako da ne osjetimo obnovljenu potrebu da dugo boravimo pred Kristom prisutnim u Presvetom Sakramentu u duhovnom razgovoru, u tihom klanjanju u stavu punom ljubavi? Koliko sam puta, draga moja braćo i sestre, doživio ovo iskustvo i od njega dobio snagu, utjehu i potporu!”.
Drugi lik koji slijedi je američki nadbiskup, Božji sluga Fulton J. Sheen. Njegove evangelizacijske programe na televiziji pratili su milijuni ljudi, jer je bio poznat po svom nevjerojatnom daru rječitosti i mudrosti. Nadbiskup Sheen rekao je da sve svoje sposobnosti duguje dnevnom satu euharistijskog klanjanja.
Na dan svećeničkog ređenja nadbiskup se zavjetovao da će svaki dan prakticirati Sveti čas klanjanja. Tijekom 60 godina svećeničkog života nije propustio niti jedan dan klanjanja. Preminuo je 1979. godine u svojoj privatnoj kapelici, ispred Presvetog Sakramenta.
dnevno hr
KOMENTARI