SV ANTUN I MORE KOJE SLUŠA

Bio je to jedan običan, ali vrlo napet dan

Bio je to jedan običan, ali vrlo napet dan u talijanskom gradu Riminiju, negdje oko 1220-ih godina. Mladi fratar Antun – koji se još uvijek zvao Fernando u srcu, ali je već nosio novo ime – došao je u grad gdje su heretici (katari) bili vrlo glasni i utjecajni.

Oni su ismijavali katoličku vjeru, posebno vjeru u Euharistiju – da je Isus stvarno prisutan u kruhu i vinu.Antun je stao na trg i počeo propovijedati. Govorio je strastveno, jednostavno, a ipak duboko – kao što je samo on znao. Ali heretici nisu htjeli ni čuti. Okretali su mu leđa, rugali se, vikali, neki su čak i otišli da ga ne slušaju.

Umjesto da se obeshrabri ili naljuti, Antun je duboko uzdahnuo, pogledao prema moru i rekao otprilike ovako:„Kad ljudi neće slušati Božju riječ, onda ću ja propovijedati ribama.

One barem neće prezreti svoga Stvoritelja.”I otišao je ravno na obalu Jadrana. Stao je na rubu, podigao glas i počeo govoriti kao da pred sobom ima najveću crkvu na svijetu:„Blagoslovljene ribe morske!

Hvala vam što ste došle poslušati riječ Božju kad ljudi nisu htjeli! Slušajte: vaš Stvoritelj vas je stvorio, dao vam more za dom, hranu u izobilju… a vi Mu se pokoravate i slavite Ga svojim postojanjem!”I tada se dogodilo nešto što su svi prisutni kasnije prepričavali s jezom i divljenjem.Ribe – male, srednje, velike – počele su izlaziti iz vode.

Glave su im stršile iz mora

Glave su im stršile iz mora, poredane u redove kao prava publika. Stajale su nepomično, okrenute prema Antunu, kao da slušaju svaku riječ. Nisu plivale dalje, nisu se potapale – samo su stajale i „slušale”.

More je bilo puno tih živih slušatelja, a vjetar je nosio Antunov glas daleko.Ljudi koji su to vidjeli – pa i mnogi od onih heretika – ostali su zatečeni.

Neki su pali na koljena. Drugi su šutjeli, ali im se lice promijenilo. Čak i najtvrdokorniji su kasnije dolazili Antunu i tražili razgovor.Antun se vratio u grad miran, bez ijedne riječi hvalisanja.

Samo je tiho rekao nekima koji su ga pitali: „Ako ribe čuju i slave Boga, zašto ne bi i ljudi?”Ta slika – fratar koji propovijeda ribama, a one ga slušaju – ostala je jedna od najpoznatijih slika iz njegova života.

Zato ga danas slikaju i kipaju ponekad s ribom u ruci, a narod ga zove „svetac koji nađe i ono što se čini zauvijek izgubljeno” – pa makar to bila i izgubljena vjera nekog čovjeka.I tako, dok ribe u Jadranskom moru i dan-danas plivaju, negdje u dubini kao da još pamte onaj dan kad ih je jedan svetac pozvao da posvjedoče o Bogu.Sv. Antun Padovanski, moli za nas!