Nemoj moliti za mene, ja sam izgubljena

Pismo iz pakla iznosi tragičnu priču o mladoj ženi koja je završila u vječnom prokletstvu. Pismo je pronađeno među papirima jedne redovnice nakon njezine smrti. Ta je redovnica prije svog zaređenja radila s ovom nesretnom ženom. Pismo je biskupijska kurija grada Triera u Njemačkoj proglasila iznimno poučnim. Prvi put je objavljeno u zbirci otkrivenja i proroštava. Otac Bernhardin Krempel, C.P., doktor teologije, dao je pismo zasebno objaviti te ga je popratio napomenama ukazujući na potpunu usklađenost pisma s katoličkim naukom.

Mlada njemačka djevojka provodila je svoj godišnji odmor na jezeru Lago di Garda u Italiji 1937. godine. Krajem drugog tjedna mjeseca rujna dobila je pismo od majke u kojemu je pisalo: “Zamisli, umrla je Ana. Poginula je u automobilskoj nesreći. Jučer su je sahranili.”
Ana joj je bila kolegica iz ureda. Djevojka je bila pogođena i zbunjena. Drugoga dana prisustvovala je sv. Misi, koju je namijenila za pokoj njezine duše. No cijeli dan ju je progonio neki čudan nemir. Uzbuđena je otišla spavati i nije mogla zaspati. U noći je čula nekakav šum, kao kada bi joj zlovoljni šef bacio preko stola svežanj spisa. Pomolila se i pokušala zaspati. Tada je sanjala ovo: Izlazi iz sobe i pred vratima nalazi poštu. Kada je dobro pogledala, skamenila se. Pismo od Ane! Je li moguće? A zna da je mrtva. Sjeda na klupu u parku, otvara pismo. Nema potpisa ali rukopis je Anin. Dobro ga poznaje. Sva uzbuđena počne čitati:

Pismo iz pakla

“Klara! Nemoj moliti za mene! Ja sam izgubljena. Ako te o tome potanko izvješćujem, nemoj misliti da to činim iz prijateljstva. Mi ovdje nikog ne ljubimo. Ovo činim pod pritiskom neizrecive moći. Uistinu, ja bih te najradije ovdje vidjela, ovdje gdje mi je suđeno biti cijelu vječnost. Ne čudi se toj mojoj želji. Mi prokletnici svi tako mislimo. Naša je volja otvrdnula u zlu. Mada ti na ovaj način otvaram oči, ja to ne činim s dobrom nakanom.

Moja majka išla je koji puta nedjeljom u crkvu, ali me nikada nije naučila moliti. Sva je tonula u dnevnim brigama, mada nama nije išlo loše. Riječi: molitva, blagoslovljena voda, Crkva, ja pišem s neizrecivim prezirom. Uopće, mrzim sve ljude, posebno one koji odlaze u crkvu. Sve su te stvari za nas vrelo neopisivih muka. Sve spoznaje o sebi, svako sjećanje na nešto lijepo što smo u životu doživjeli – sve je to za nas plamen koji sažiže. Sve nas sjeća milosti koju smo otklonili. To nas proždire. Mi ne jedemo, mi ne spavamo, mi ne hodamo. Duševno prikovani, slušamo plač i škripanje zubi. Bjesnimo u neprolaznoj patnji. Čuješ li? Mi ovdje pijemo mržnju kao vodu. Mrzimo svakoga, najviše Boga. To ti moram protumačiti.

Blaženi u Nebu moraju Boga ljubiti. Ne mogu drugačije. Oni Ga direktno gledaju u svoj Njegovoj blistavoj ljepoti. To ih neizmjerno usrećuje. Mi to znamo i ta nas spoznaja baca u bjesnilo. Ljudi na zemlji mogu, ali ne moraju Boga voljeti. Mogu se odlučiti i protiv Njega. Ali mi, kojima Bog pristupa kao Sudac i Osvetnik, kao onaj koga smo prezreli i odbacili, koji dolazi u vihoru, mi Ga možemo samo mrziti i to svom snagom svoje pakosne volje. Vječno. Mi smo se dragovoljno odlučili protiv Boga. Te se odluke mi ni danas ne odričemo i nikada je nećemo promijeniti. Razumiješ li sada zašto je pakao vječan? Zato, jer se naša tvrdokornost nikada ne može promijeniti.

Odupirem se da ti ovo pišem, ali ne mogu odoljeti. Činim to po nekom “naređenju”. Rado bih lagala, ali ne mogu, rado bih psovala, ali sam prisiljena da to ne činim. Naprotiv, moramo priznati da je i s nama Bog u nekom smislu milosrdan. Na zemlji je to očitovao tako što nije dopuštao našoj volji da potpuno podivlja, kako smo mi željeli. To bi povećalo našu krivnju, pa dosljedno i kaznu. Sada svoje milosrđe prema nama pokazuje tako da nas ne prisiljava da mu stupimo bliže i tako donekle ublažuje naše muke. Svaki korak prema Njemu povećao bi našu patnju, kao što bi tebi svaki korak dublje u vatru prouzročio sve jače boli.
Molitva je nešto najlakše što čovjek može učiniti na zemlji. Upravo zato jer je laka, Bog je uz molitvu vezao spasenje. Tko redovito moli, tome Bog malo po malo daje toliko milosti i snage da će se podići iz grijeha, pa makar u njih utonuo do grla. Posljednjih godina moga života na zemlji nisam uopće molila. Nikada. Tako sam temeljito upropastila milosti, bez koje nema spasenja. Mi ovdje ne primamo nikakvih milosti. Podrugljivo bismo ih odbili, kada bi nam i bile ponuđene. Tu nema nikakvih promjena, Klara! Kod vas na zemlji čovjek može pasti iz milosti u grijeh, bilo iz slabosti, bilo iz pakosti. Iz grijeha se može opet podići do nevinosti. Sa smrću sve prestaje. Čak i u odmaklim godinama promjene postaju sve teže i rjeđe. Istina je da se čovjek do zadnjeg trenutka može opredijeliti za Boga ili protiv Njega.. Ali redovito se događa da on u zadnjem času hoće ono što je htio čitav život. Dobra ili slaba navika mu je druga narav, koja ga tada povuče za sobom.

Tako se dogodilo i sa mnom, koja sam živjela potpuno odvojena od Boga. Zato sam se pri zadnjem pozivu milosti odlučila protiv Njega. Nije bilo sudbonosno to što sam griješila, nego što se nisam htjela grijeha osloboditi. To, to!

Moj konačni otpad od Boga bio je u tome što sam čovjeka postavila na Njegovo mjesto. Ništa ne može ukloniti tako temeljito Boga iz našega srca kao ljubav prema osobi drugog spola, ako se ona sastoji samo u putenoj sferi. U tome je njezina strahota i otrov. Borila sam se protiv Boga. Ti toga nisi bila svjesna. Smatrala si me još vjernicom. Ja sam to i htjela. I crkveni porez sam redovito plaćala. Neko osiguranje i s te strane mislila sam neće škoditi. Tvoji odgovori često su bili izvrsni, ali ja sam ih otklanjala. Ti jednostavno nisi smjela imati pravo.

Sjećaš li se kako smo jednom raspravljali o paklu? Ti si ga opisivala kao vatru koja sažiže. Tada sam ti gurnula pod nos upaljenu šibicu i zapitala: Da li tako smrdi? Ti si šibicu lako ugasila. Ovdje vatru nitko ne može ugasiti. Kažem ti, vatra o kojoj govori evanđelje na znači samo grižnju savjesti. Vatra je vatra. Doslovno treba shvatiti što je Onaj rekao: “Idite od Mene, prokleti u oganj vječni!” Doslovno. Da, ova je drukčija vatra nego vaše na zemlji, ali je vatra. Vama je naše stanje posve neshvatljivo. Ali naša najveća muka sastoji se u tome što nikada nećemo vidjeti Boga. Čudno, da te u vječnosti trajno muči ono za što ti na zemlji nije bilo stalo. Ali tako je to. Dok nož leži na stolu čovjek se ne uzrujava, ne osjeća njegovu oštrinu. Ali zarini mu ga u srce, pa će osjetiti što je njegova oštrina. Tako je sa nama. Sada u vječnosti osjećamo gubitak Boga, dok smo na zemlji to samo izdaleka gledali.

Svi prokleti u paklu jednako ne trpe. Katolici trpe više nego drugi, jer su imali više milosti koje su proigrali. Trpi više onaj tko je više znao. Tko je griješio iz zlobe teže pati od onoga tko je griješio iz slabosti. Ali nitko ne trpi više nego što je zaslužio. O, da to nije tako! Barem bi opravdano mrzila! Ti si mi nekoć govorila da svatko svjesno odlazi u pakao. Smijala sam se tome. Smatrala sam: u pravi čas već ću sebi nekako pomoći. A ipak sam svjesna istine koju sam koji put u sebi ponavljala. Ano, ako iznenada umreš, otići ćeš Bogu nespremna. Anosit ćeš posljedice. Nisam se obratila. Zla navika me je povukla. Povratak je sve teži, što je čovjek stariji. Tako me je smrt zatekla nepripravnu.

Pred tjedan dana, govorim po vašem načinu brojenja, jer je ovdje sve drugačije otišla sam sa mužem na izlet. Bila je nedjelja, posljednji dan moga života. Uživala sam. Bio je prekrasan sunčani dan. Obuzeo me poseban osjećaj sreće i zadovoljstva. Kada smo se navečer vraćali kući, moj je muž izgubio vlast nad volanom, jer ga je zaslijepio automobil koji je dolazio iz suprotnog pravca. Tresak . . . . i vrisak: Isuse! Nije to bio pobožan zaziv, nego spontani krik, nastao iz straha. Osjetila sam užasnu bol. Što je ona prema ovim mukama! Zatim mi se sve zamračilo. Zanimljivo. Onoga jutra kada sam se spremala na izlet, sijevnula mi je misao: nedjelja je, kako bi bilo da još jednom odemo na misu? Zvonilo je i kao da me je dozivalo. Presjekla sam misao sa jednim odlučnim: ne! Kako to da jednom zauvijek ne mogu to izbiti iz glave? Što je bilo poslije smrti, preuzimam posljedice. Sada ih snosim.

Što se sa mnom dogodilo nakon smrti, ti to znaš. Ja ne znam. Mi redovitim putem ne možemo znati što se zbiva na svijetu. Ali znam da sam se u trenutku odvajanja duše od tijela našla u nekoj svjetlosti koja zasljepljuje. Dogodilo se kao u kazalištu, kada se sva svjetla u kazalištu ugase. Osvijetljen je samo prizor na pozornici, prizor moga života. Duša mi se ukazala u zrcalu: sve prezrene milosti od prve mladosti do zadnjega “ne”, što sam ga izgovorila u nedjeljno jutro. Osjećala sam se kao zločinac pred kojim defiliraju njegove žrtve. Da žalim? Ne! Da se sramim? Ne! A ni izdržati nisam mogla pred licem Boga, kojega sam prezirala. Tako je ostao samo – bijeg. To je bio Posebni sud. Na onom istom mjestu gdje je ostalo ležati moje mrtvo tijelo. Nevidljivi Sudac rekao je: Idi! Kao jezičac svijetlo-plavičastog plamena, pala sam u pakao.”

Ljubav prema grijehu nas osuđuje

Nakon čitanja ovog šokantnog svjedočanstva, vrijedi shvatiti da se zapravo radi o istini naše vjere: čovjeku se daje mogućnost da se slobodno osudi na vječnu i neopisivu nesreću jednako dobrovoljno i svjesno odgurujući vječnu sreću kao što je to Bog. U trenutku prelaska s ovoga svijeta u vječnost bit će donesena konačna i nepovratna odluka. Svatko će sam odlučiti tko je i što je postao tijekom svog života.

Već imamo sposobnost da se zalažemo za ili protiv Ljubavi. U trenutku smrti, stajat ćemo pred Bogom ne s apstraktnim izborom, već sa specifičnom sposobnošću ili nesposobnošću da se otvorimo Vječnoj ljubavi.

Sveta Katarina Genovska – pravi apostol milosrdne ljubavi – govori nam o tome ovako: “Na kraju zemaljskog života duša je zauvijek fiksirana u dobru ili zlu, koje bira prema riječima: “Gdje te nađem u času smrti, s voljom utvrđenom u grijehu ili pokajanju, tamo ću ti suditi”.

Gledajući na smrt iz ove perspektive, odmah se vidi štetnost grijeha. U svakom grijehu pokušava se pronaći dobro i sreća na putu koji se protivi najvećoj zapovijedi – ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Napast se rađa iz varljive privlačnosti grijeha, koji savršeno dobro govori jezikom koji razumijemo i koji izravno govori našoj mašti i osjećajima. Mi se vezujemo na grijeh i grijeh ljubimo. U trenutku smrti, veze ove egoistične ljubavi postat će neraskidive, a cijela tragedija je u tome što postajemo nesposobni prepoznati pravu ljubav. Jedino što preostaje je odbaciti je za vječnost. Ljudska mudrost se izražava u sposobnosti da se na život gleda s mišlju na smrt i vječnost. Postoji pravi način borbe protiv grijeha i pakla. Iznad svega, đavao želi da čovjek voli svoj grijeh, da se navikne na njega, da se s njim najbolje osjeća, da ga oslobodi bez trunke tjeskobe i kajanja. Zato smrt laže.

Njegov konačni uspjeh leži u potpunoj paralizi čovjeka pred Ljubavlju koju će susresti u najvažnijem i jedinstvenom trenutku na pragu vječnosti. O sadašnjosti mog života ovisi što će me čekati iza tog praga: raj, čistilište – što je bolan put u raj, ili pakao.

Sveta Katarina se obraća kršćanima s gorkom opomenom: “tražite utočište u nadi beskrajnog Božjeg milosrđa, koje beskrajno slavite, ne videći, međutim, da će upravo vaš otpor ovoj najvišoj dobroti postati vaša optužba” .

Ispovijedati taj otpor Kristu u ispovijedi savršen je način da danas kušamo Njegovo milosrđe i napravimo korak prema nebu. Mržnja vlastitog grijeha, pa i najmanjeg, treba biti naše neprestano vježbanje srca u slobodi, kako bi se ono u trenutku smrti moglo osloboditi za Voljenog!

U Katekizmu Katoličke crkve čitamo: „Ne možemo se sjediniti s Bogom ako slobodno ne izaberemo njegovu ljubav. Međutim, ne možemo ljubiti Boga ako teško griješimo protiv Njega, protiv bližnjega ili protiv sebe „Tko ne ljubi, živi u smrti.
Naš Gospodin nas upozorava da ćemo biti odvojeni od njega ako ne zadovoljimo važne potrebe siromaha i malenih koji su njegova braća ). Umrijeti u smrtnom grijehu bez pokajanja i prihvaćanja Božje milosrdne ljubavi znači ostati zauvijek odvojen od Njega slobodnim izborom. Ovo stanje krajnje samoisključenosti iz sjedinjenja s Bogom i svetima naziva se “pakao”” (KKC 1033).

dnevo hr