OPROSTI I ZAGRLI ME ISUSE
Jutros sam svojoj majci rekao: “Molim te, ne mogu pričati isprazne priče uz kavu, volim šutjeti. I da, neću jesti ništa, ni najmanje me nije briga što ćeš kuhati i… znam da te bole ruke, ne trebaš petnaesti put to ponavljati”. Bez riječi je otišla od mene. Bi mi žao istog trena. Potražih je kraj debla oraha, sjedila je mirno ispod zraka kasnojesenjeg sunca. Uputih joj osmijeh i rekoh: “Hoćemo li kupiti Voltaren mast, dobar je za bolove, evo ja ću skuhati ručak, vidi sunca konačno…“ Ne rekoh joj oprosti. Nabrojah milijun sinonima za oprost. Tisuću ispraznih kompenzacija. No, ne izustih…A njeno lice granu od sreće s milijun refleksija sunca. Zasjeni sva proljeća. Bez “oprosti”.
Pa se upitah, kakav sam ja to. Zašto je ne mogu jednostavno zagrliti i prošaputati čarobnu riječ? Zašto glupasto kompenziram molbu za oprost – Voltarenom? Lakše je kupiti kremu, nego nanijeti gel od istinskog kajanja na rane onih koje smo povrijedili. Lako je udariti šamar onom tko ti neće vratiti. Lako je povrijediti onoga tko te bezuvjetno voli, jer znaš da će te uvijek voljeti. I praštati i bez onog “oprosti”. A možda ovoga trena komet udari Zemlju. Možda ovoga trena stane srce osobe koju smo povrijedili. Možda ovog trena ta osoba nestane zauvijek iz našeg života. Što onda?
Možda ostatak života provedemo gledajući u nebo. Možemo iz petnih žila vrištati tu, tešku, a tako jednostavnu riječ “oprosti”, plakati, vikati. Uzalud, neće nas čuti. Ljubav i oprost nemaju garantni list, rok trajanja. Ali ima ga vrijeme. A ono curi, bespoštedno, dok mi nijemo gledamo one koje smo povrijedili i mislimo da će uvijek biti tu. Računamo da riječi ne znače ništa. A riječ zna biti oštrija i bolnija od mača.
Zagrli Isuse, one koje smo povrijedili. Zagrli jako, da nestanu sve teške riječi, sve boli , da odlete u nepovrat, a nama daj snage da izgovorimo tu jednostavnu riječ – Oprosti!
HVALA IGOR.S
KOMENTARI