Crkva, raširena po cijelome svijetu do krajeva Zemlje, i od apostola je i od njihovih učenika primila vjeru. Ona sadrži vjeru u jednoga Boga, Oca svemogućega, koji je stvorio nebo i zemlju, i more, i sve što je u njima; i u jednoga Isusa Krista Sina Božjega, utjelovljenog radi našeg spasenja, i u Duha Svetoga koji je po prorocima naviještao odredbe Božje, i Kristov dolazak, i rođenje od Djevice, i muku, i uskrsnuće od mrtvih, i tjelesni uzlazak na nebo ljubljenog Isusa Krista našega Gospodina i njegov povratak s neba u Očevoj slavi da bi sve uglavio i uskrisio svekoliko tijelo ljudskoga roda.
Tako će se prema odluci nevidljivog Oca Kristu Isusu našem Gospodinu, Bogu, Spasitelju i Kralju, pokloniti svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika i svaki će ga jezik priznati. On će nad svime obaviti pravedni sud.
Primivši to propovijedanje i tu vjeru, kako istakosmo, Crkva ih, makar razasuta po cijelome svijetu, pomno čuva kao da stanuje u jednoj kući. Isto tako tome jednako vjeruje kao da posjeduje jednu dušu i jedno srce. To jednozvučno propovijeda, uči i predaje kao da ima samo jedna usta. Iako su u svijetu jezici raznoliki, ali je snaga predaje jedna i ista.
A drukčije ne vjeruju niti drukčije uče Crkve koje su osnovane u Germaniji. Isto vrijedi za Crkve koje su u Španjolskoj, ili kod Kelta, ili na Istoku, ili u Egiptu, Libiji, ili pak za Crkve koje su uspostavljene u središtu svijeta. Ali kao što sunce, Božje stvorenje, koje je za cijeli svijet jedno i isto, tako i propovijedanje istine posvuda sjaji, i rasvjetljuje sve ljude koji hoće da dopru do spoznaje istine.
Ni onaj koji je veoma snažan u propovijedanju, među onima koji predstoje Crkvama, neće govoriti nešto različito od toga (nitko naime nije iznad učitelja); ali ni slabi u govorenju neće umanjivati predaju. Budući da je vjera jedna i ista, nju ne uvećava ni onaj koji o njoj može mnogo reći, niti je umanjuje onaj koji manje zna o njoj kazati.
Iz Rasprave protiv krivovjerja, svetog Ireneja, biskupa