Upoznat ću te, poznavaoče moj, upoznat ću te kao što sam i upoznat od tebe. Snago duše moje, uđi u nju i oblikuj je prema sebi, da je imaš i posjeduješ bez ljage i bore. To je moja nada, zato govorim, i u toj se nadi radujem kad god se radujem pravo. Sve ostale stvari ovoga života toliko manje zaslužuju da se za njima plače koliko se više plače, i toliko više zaslužuju da se za njima plače koliko se manje plače. Evo, ljubio si istinu, jer onaj koji je vrši dolazi k svjetlu.
Hoću je vršiti u svom srcu ispovijedanjem svojim pred tobom, a pisanjem svojim pred mnogim svjedocima. Što bi tebi, Gospodine, čijim je očima otkriven bezdan ljudske savjesti, moglo ostati skriveno u meni, kad i ne bih toga htio priznati pred tobom? Samo bih tebe sakrio sebi, a ne sebe tebi. Sada pak, kad moj uzdah svjedoči da sam mrzak sam sebi, ti si moja svjetlost, moja radost, moja ljubav, moja želja, tako da se stidim samoga sebe, odbacujem sebe i izabirem tebe, ne želeći se sviđati ni tebi ni sebi osim po tebi. Tebi sam dakle, Gospodine, sasvim poznat, kakav god bio. A koja je korist što ti se ispovijedam, već sam rekao. Ne činim to riječima ni glasovima tjelesnim nego riječima duše i vapajem misli, koji je poznat tvome uhu. Kad sam naime zao, ispovijedati se tebi ne znači ništa drugo nego biti mrzak sebi, a kad sam dobar, ispovijedati se tebi ne znači ništa drugo nego svoju dobrotu ne pripisivati sebi, jer ti, Gospodine, blagoslivljaš pravednika, ali ga prije toga opravdavaš dok je bezbožan. Stoga se moja ispovijed, Bože moj, pred licem tvojim odvija tiho i ne tiho: šuti naime glas, a viče srce.
Image by Greg Montani from Pixabay
Ti me naime, Gospodine, sudiš. Jer iako nijedan čovjek ne zna što se događa u čovjeka osim duha čovječjega koji je u njemu, ipak ima nešto u čovjeku što ne zna ni sam duh čovječji koji je u njemu, a ti, Gospodine, znaš sve što je u njemu, jer si ga ti stvorio. I ma koliko ja pred licem tvojim prezirao sebe i smatrao se prahom i pepelom, ipak znam nešto o tebi što ne znam o sebi.
I zaista vidimo sada kroz ogledalo kao u zagonetki, a još ne licem u lice. I zato, dok lutam u tuđini bez tebe, bliži sam sebi nego tebi, a ipak znam o tebi da ni na koji način ne možeš biti povrijeđen, ali ne znam kojim napastima mogu odolijevati, a kojima ne mogu. Ali imam nadu, jer ti si vjeran i ne dopuštaš da budemo iskušavani preko onoga što možemo podnijeti, nego nam u kušnji daješ i pomoć da možemo izdržati. Ispovjedit ću dakle što znam o sebi, a ispovjedit ću i ono što ne znam o sebi, jer i ono što znam o sebi znam zato jer mi ti svijetliš, a što o sebi ne znam, tako dugo neću znati dok tama moja ne postane kao podne pred licem tvojim.
Iz Ispovijesti svetog Augustina, biskupa
KOMENTARI